Solin

        Samo 6 kilometara sjeverno od Splita u današnjem Solinu nalaze se ostaci antičkog grada Salone, metropole rimske provincije Dalmacije. Povoljan zemljopisni položaj na sredini istočne jadranske obale i smještaj u dnu zaštićenog Kaštelanskog zaljeva, uz deltu rijeke Salon (danas Jadro), te dobra cestovna povezanost s unutrašnjosti, preko kliškog prijevoja, uvjetovali su brz i nesmetan razvoj grada.

         Salona (grč. Σάλωνα), antička metropola rimske provincije Dalmacije smještena na središnjem dijelu istočno jadranske obale. U antici je bila glavni grad rimske provincije, da bi u vrijeme seobe naroda bila napuštena, a poslije se istočno od razvalina antičkog grada razvio hrvatski srednjovjekovni grad Solin.

O prošlim vremenima svjedoče impozantne zidine s kulama i vratima, forum s hramovima, kazalište, upraviteljeva palača, amfiteatar te jedinstveni spomenici biskupovog sjedišta i ranokršćanske crkve na grobljima gdje su pokapani salonitanski mučenici (Manastirine, Kapljuč, Marusinac).

Većina nalaza iz Salone pohranjena je u Arheološkom muzeju u Splitu. Ovaj značajan lokalitet u neposrednoj blizini Splita najveći je kompleks antičkih spomenika u Hrvatskoj, a posjećuje ga velik broj turista tijekom cijele godine.

Povijest

          Salona je prvotno bila obalno uporište i luka ilirskih Delmata u neposrednoj blizini Traguriona i Epetiona, kolonija koje su u 3. stoljeću pr. Kr. osnovali isejski Grci. U to vrijeme u Saloni je pored domaćih Ilira i grčkih doseljenika živio i velik broj Italika. U vrijeme rimskih sukoba s Ilirima za prevlast na istočnojadranskoj obali, u Saloni je 119. pr. Kr. boravio rimski prokonzul Lucije Cecilije Metel, koji je zbog svojih pobjeda nad Ilirima prozvan Dalmatik (Dalmaticus).

Nakon građanskog rata između Cezara i Pompeja, 48. g. pr. Krista Salona je dobila status rimske kolonije s punim naslovom Colonia Martia Ivlia Salona, te postaje središtem Ilirika, kasnije provincije Dalmacije.

Nakon gušenja posljednje ilirske pobune (Batonov ustanak, od 6. do 9. god.) za Salonu nastupa razdoblje mira i prosperiteta vidljivo kroz urbanistički razvoj i snažnu graditeljsku aktivnost.

Značajno razdoblje u razvoju grada bila je vladavina cara Dioklecijana koji je nedaleko Salone sagradio veličanstvenu palaču u koju se povlači nakon abdikacije 1. svibnja 305. godine, od kada se računa postojanje grada Splita.

U njegovo vrijeme grade se mnoge monumentalne građevine, obnavljaju forum, hramovi i terme te dograđuje amfiteatar. U to doba Salona s okolicom ima oko 60.000 stanovnika, a u gradu vlada snažan kozmopolitski duh.

Od sredine 3. stoljeća u Saloni se razvija kršćanska zajednica, što se vezuje uz djelovanje prvoga salonitanskog biskupa Venancija, koji je došao iz Rima sa zadaćom organiziranja Crkve u Saloni i širenja kršćanstva u unutrašnjosti provincije.
Nakon što je rimski car Konstantin izdao 313. godine tzv. Milanski edikt kojim kršćanima dopušta slobodno ispovijedanje vjere, a jedan od njegovih nasljednika car Teodozije Veliki krajem 4. stoljeća kršćanstvo proglasio jedinom dopuštenom religijom.

Početkom 5. stoljeća salonitanski biskup postao je metropolitom Dalmacije, a u Saloni su 530. i 533. godine održana dva značajna crkvena sabora svih dalmatinskih biskupa.

Nakon podjele Carstva 395. godine provincija Dalmacija pripala je zapadnom dijelu, a nakon pada zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, Salona se našla u sastavu države ostrogotskog kralja Odoakara.

Wikipedia