Živi križ u Lindaru

“Živi križ u Lindaru“, Branko Fučić: Danica-6, str. 81-86, 1951. (ulomak)

        Među brojnim srednjovjekovnim spomenicima zidnog slikarstva u Istri svraća na sebe posebnu pažnju gotovo nepoznato djelo na ziđu kapele sv. Katarine u Lindaru. I svojim slikarskim osobinama i svojim sadržajem ono je jedinstveno u baštini naše kulturne i umjetničke prošlosti.

Iako srednji lik na toj slici predstavlja Krista, razapetog na križu, ona ipak ne prikazuje Raspeće u onom obliku, u kakvom smo ga navikli gledati na slikama u našim crkvama. U Lindaru nije prikazano Raspeće kao povijesni događaj na brdu Kalvariji, gdje se u času Kristove smiriti vide pod drvom križa Bogorodica, sv. Ivan, žene, Židovi i vojnici.

Jezgro je misli lindarske slikarije misao o Kristovoj otkupiteljskoj žrtvi. Iz te središnje misli, koja polazi od kalvarijskog križa, razvija se i izvodi cijeli sklop međusobno povezanih vjerskih istina, kršćanskih učenja, pobožnih razmatranja, bogoslovskih domišljaja i usporedaba, koje je umjetnost na slikovit način prikazala. Ta slika, dakle, ne opisujte povijesni čas Raspeća, nego na slikovit način daje tumačenje tom događaju. Sve, što se je u srednjem vijeku vjerovalo, učilo, razmišljalo i domišljalo u vezi s Kristovom žrtvom na križu kao s najvažnijim događajem u povijesti Spasenja, uzdržalo se na ovoj slici. Ono, što je ovdje bitno, to je misao. Ona stoji iza svega što na slici gledamo: svaki lik, upravo svaka stvar tu služi kao znak, kao simbol ideje.
Vodoravna vijugava crta, koja označuje oblake, dijeli sliku na nebo i zemlju (1). Tu je slikar htio istovremeno i usporedo pokazati ono, što se zbiva na nebu, i ono, što se zbiva na zemlji. Upravo su tako glumci kod crkvenih igara predstavljali na ondašnjim pozornicama — na dva kata i u isto vrijeme — događaje na zemlji i na nebu.

Pogledajmo, kako je prikazano nebo (2)! Kao neke plošne kazališne kulise tu su naslikani bedemi grada, zidovi »nebeskog Jeruzalema«, čime se je u prenesenom smislu htjelo označiti Raj. Preko zidova vide se krošnje stabala,, a na nji­ma zlatno voće: tako je sebi slikareva mašta dočaravala sjaj i ugodu vječnog kraljevstva blaženih. Vjerojatno se u tim stablima nebeskog Raja krije usporedba, koja smjera na zemaljski raj i na zabranjeno voće.

Tu su i dva anđela: sklopljenih ruku promatraju, kako Bog-Otac (3), nagnuvši se preko zidova nebeskog Jeruzalema, gleda na zemlju te ispruženom desnicom blagoslivlje i prihvaća pomirbenu žrtvu na križu.
A dolje, na zemlji, — kao na nižem katu pozornice, — stoji križ. Na njemu visi razapeti Krist (4), mrtav, zatvorenih očiju, priklonjene glave: djelo Otkupljenja već je dovršeno.
Ogromni krakovi križa pružaju se na sve četiri strane te kao armatura drže i povezuju pojedine likove, koje je slikar porazdijelio plošninom slike. Sva četiri kraka križa pretvaraju se na krajevima u ruke, a svaka ruka —i kao da je oživjela — nešto radi. Po tome je i nazvan ovakav prikaz »Živi križ«.
Tako ruka s donjega kraka razbija čekićem vrata limba (5), a ruka s gornjega kraka otvara velikim ključem vrata nebeskog Jeruzalema (6).
Na tako jednostavan i naivan način slikar je htio izraziti misao da je Krist smrću na križu pomirio ljudski rod s Bogom, izveo duše starozavjetnih pravednika, koje su čekale u limbu, i otvorio Raj.
Slikar je zamislilo Limb (7) kao neku okruglu kulu. Na slici je ona nalik na bačvu bez gornjeg dna. Duše su u njoj oni mali goli ljudski likovi, koje čuvaju đavoli. Jedan dlakavi đavo gađa strelicom i lukom ruku, koja razbija vrata.
U isto vrijeme ruka s lijevog kraka (gledaocu desno) zabija mač u glavu ženi, koja jaše na magarcu (8), dok ruka si desnog kraka (gledaocu lijevo) blagoslivlje drugu ženu, koja je okrunjena (9). Time se htjelo reći, kako je Kristovom žrtvom na križu svršio Stari Zavjet i počeo Novi. Stari Zavjet označuje Sinagoga, a novi crkva. I jednu i drugu predočuje slikar kao ženu.
Sinagoga (8) ima vezane oči: to je židovstvo, koje je u duhovnom smislu bilo slijepo i koje je ostalo slijepo. Ono u Kristu nije vidjelo obećanog Mesiju, opirući se tvrdoglavo, kao što je tvrdoglavo i ma­gare, na kome sinagoga jaši, ono je odbilo njegovu nauku.
Sinagoga drži u jedinoj ruci koplje, na kome je zastavica s likom škorpiona, u drugoj mladog jarca.
Sve na ovom prikazu ima slikovito, simboličko značenje, pa tako i likovi škorpiona i jarca. Škorpion je znak tame i poroka (tu se misli na Sinagogu književnika i farizeja), dok jarac predstavlja krvne žrtve Starog Zavjeta.
Ruka s križa ubija Sinagogu, ona je odbačena, jer je izgubila svaki smisao opstanka. Njen je pravi život svršio. Počinje novi život kršćanske Crkve, koja je crkva svih naroda i vremena. Okrunjenu — kao »Kristovu zaručnicu« — i svetu (ima aureolu, svetački krug oko glave) — blagoslivlje je ruka s križa (9).
Crkvu nose četiri apokaliptičke životinje, koje su znakovi četvorice pisaca evanđelja (10). Tu je lav sv. Marka, vol sv. Luke, anđeo sv. Mateja i orao sv. Ivana. Crkva kleči na njihovim leđima, što znači, da su evanđelja njeni temelji. Klečeći na njima, ona prstom pokazuje razapetog Krista, a drugom rukom drži mjesto koplja križ, na kome je zastavica, opet sa znakom križa. I tu je misao očita: to je Crkva, koja uvijek upućuje na Krista i koja pokazuje put k Spasenju.
Dok slikar stavlja na zastavu Sinagoge škorpiona, naslikao je na zastavi Crkve znak križa, kršćanski znak pobjede.
Ovo je sadržaj »Živog križa«, to je skup glavnih misli ovoga staroga srednjovjekovnoga spekulativnoga prikaza. Međutim na lindarskoj slikariji ima oko križa još nekoliko li­kova, koji su u vezi s Raspećem i koji imaju svoje značenje. Slikari su često na prikazima Raspeća
stavljali iznad križa lik anđela i lik đavla, anđela s desna (gledaocu na lijevo (11)), a đavla s lijeve strane križa (gledaocu na desno (12)). Kad slikari prikazu ju Kalvariju, na kojoj je Krist razapet između dva razbojnika, onda anđeo dolazi po dušu dobroga razbojnika, koji se je prema Kristovu obećanju spasio, a đavao odnosi dušu onog nepokajanoga. Međutim i na prikazima bez razbojnika — a takav je i ovaj u Lindaru — javljaju se oba lika.
Anđeo na lindarskoj slici nosi u rukama tvrđavu, dok đavao puše kroz dvije trube prema Kristu. Vjerojatno je značenje ovih likova nadahnulo pobožno čuvstvo srednjeg vijeka, koje je s likom đavla htjelo izrazita otpor i borbu Pakla protiv Otkupljenja, pa bi đavolsko trubljenje značilo napastovanje, a anđeo i neosvojiva tvrđava u njegovoj ruci nebesku utjehu i jakost. Prikazujući đavla kao četveronožnu, repatu i krilatu životinju, slikarev je domišljaj upravo fantastično utjelovio svu odurnost u toj bodljikavoj nakazi. A da ogavnost bude još veća, prikazao je — posve po srednjovjekovnoj predodžbi — kako mu ispod nadignutog kozjeg repa izlaze — vjetrovi!
Lik sv. Katarine (13), na lijevom kraju slike, ne pripada uopće za­misli »Živog križa«. Ona je ušla u sliku kao dodatak, sigurno po želji Lindaraca, koji su sliku naručili, a to radi toga što je kapela posvećena ovoj svetici. Ali — premda je ona dodatak već zaokruženoj, cjelovitoj zamisli :— slikar ju je uklopio u raspored ostalih likova upravo savršeno. Tu su svi likovi pravilno, simetrično pore­dani oko križa, tako da svakom liku s jedine strane odgovara lik s druge strane. Kada bismo taj raspored (kompoziciju) usporedili s vagom, na kojoj je lik Kristov u sredini, ta bi vaga bila u potpunom ravnovjesju.
Cilj ove simetričnosti nije samo u kompozicijskoj ravnoteži i čvrstoći, u njoj dolazi dio izraza, općenito srednjovjekovni način mišljenja i red pojmova. Simetrijski svaki pojam ima svoj protupojam. Ni smještaj likova oko križa nije slučajan: sve, što predstavlja dobro, svrstano je na križu na desno, a sve što predstavlja zlo, stavljeno je križu na lijevo.
Na slici se na tri mjesta kraj križa vide razmotani bijeli svitci, na kojima su bili natpisi. Vremenom su se natpisi toliko istrošili i izblijedili, da se danas jedva mogu pročitati i to samo djelomično. Bili su pisani glagoljicom, tim našim narodnim pismom, kojim je u to vrijeme pisalo slavensko svećenstvo. Tako je na svitku iznad limba zabilježeno glagoljicom vrijeme kada je slikarija izrađena. To je godina 1409. (14)

….

Branko Fučić