Vinodolski zakonik

           Vinodolski zakonik je hrvatski pisani popis običajnog prava koji je napisan 6. siječnja 1288. godine. Najstariji je cjelovito sačuvan zapis običajnog prava, i od sličnih dokumenata na slavenskim jezicima od njega je možebitno starija samo Ruska pravda (koja se datira od 11. do 13. stoljeća).

Pisan je glagoljicom, a predstavlja zbornik pretežno običajnoga prava devet vinodolskih općina (Novi, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, Bakar, Trsat, Grobnik). Sastoji se od 77 članaka u kojima su opširno razrađeni odnosi između gradova slobodne općine Vinodol i krčkih knezova. Napisan je na 14 pergamentnih listova veličine 24,3 × 16,5 cm s inicijalima urešenim biljno-geometrijskim motivima i rubnim crtežima.

Godine 1288. u Vinodolu povjerenstvo od predstavnika devet vinodolskih općina (Grobnik, Trsat, Bakar, Hreljin, Drivenik, Grižane, Bribir, Novi, Ledenice) sastavilo je popis običajnoga prava (zakona) koje se primjenjivalo u tome kraju u drugoj polovini XIII. stoljeća. Danas taj srednjovjekovni pravni spomenik nazivamo Vinodolskim zakonom. Njegovi su sastavljači „stare prokušane zakone” zapisali u 75 članaka, „od kih bi se mogli spomenuti ili slišati od svojih otac i ded”.

Vinodolski zakon ubrajamo među najstarije europske pravne dokumente koji su pisani narodnim jezikom. U slavenskim okvirima od njega je starija samo Ruska pravda iz istoga stoljeća, a na južnoslavenskome i hrvatskome prostoru to je najstariji zakonski tekst. Iz mnogih se njegovih odredaba zrcali čovječnost i demokratičnost (npr. ograničen je utjecaj vlasti, svi su stanovnici ravnopravni pred zakonom). Premda je moć feudalne vlasti i kneza ograničena, u nekim je člancima Zakona razvidan utjecaj vlasti i osiguranje toga utjecaja (npr. Zakonom su predviđene situacije u kojima mora biti nazočan knežev čovjek). Demokratskim zasadama Zakona proturječe njegove završne odredbe (knez ima punu ovlast nad imovinom i životom ljudi).

Izvornik Vinodolskoga zakona iz XIII. stoljeća ne poznajemo, a tekst je sačuvan samo u mlađim prijepisima. Najvažniji je i najstariji prijepis koji potječe iz XVI. stoljeća: od 14 listova (ili 28 stranica) pergamentnoga sveska (243 x 165 mm) kurzivnom glagoljicom ispisano je 17 stranica (nekoliko uvodnih redaka knjižnom glagoljicom), a ostale su stranice prazne. Rukopis sadržava nekoliko inicijala, crteža i kasnijih pripisa. Čuva se danas u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (signatura R 4080). Prvi ga je izdao Antun Mažuranić 1843. u časopisu Kolo latiničnom transliteracijom („kako je u rukopisu”) i transkripcijom („kako se čita”). U tome izdanju A. Mažuranić komentirao je glavna obilježja vinodolskoga govora kao jednoga od govora čakavskoga narječja. Njegove komentare danas smatramo početcima čakavske dijalektologije. Do danas je Vinodolski zakon izdan nekoliko puta (V. Jagić, H. Jiriček, F. Rački, R. Strohal, M. Kostrenčić, M. Barada, Margetić, J. Bratulić) i preveden na nekoliko svjetskih jezika.

        Vinodolski zakon napisan je čakavskim književnim jezikom. U uvodnim rečenicama prijepisa nekoliko je potvrda starih grafema (jat i poluglas) na mjestima na kojima su se ostvarivali fonem jat i poluglas, ali oni su samo obilježja tradicionalne grafije. Poslije uvoda jasno se očituje ikavsko-ekavski refleks jata, što nije bilo obilježje samo vremena prijepisa (XVI. st.), nego vjerojatno i vremena nepoznatoga izvornika s konca XIII. stoljeća. To se može zaključiti iz usporedbe refleksa jata u Zakonu i u dvjema ispravama iz 1309. godine (Pravda između Novogradaca i Ledeničana i Pravda između Novogradaca i Bribirana), koje pokazuju da je završen proces defonemizacije jata, a mjestimično zapisivanje grafema jat na njegovu starom mjestu može se tumačiti pisarskom tradicijom (Lukežić 1988). S jedne strane, ne može se tvrditi da mlađi prijepis odražava baš sva jezična obilježja izvornika (izmjena je i prilagodaba vjerojatno bilo), ali, s druge strane, i mlađi prijepis odražava starohrvatsko pravno nazivlje (npr. pra, parac, rota, rotnik, ličba, zagovor, naprava, osud, svar, pritča, odvetnik, svedok) i nazive za službenike u društvenome ustrojstvu (npr. satnik, grašćik, busović, perman). Pritom je zanimljivo istaknuti da satnik u Vinodolskom zakonu nije dio vojne terminologije kao danas, nego ima značenje ‘općinski čelnik’. Osim toga, usporedbom nekih pravnih naziva i formula iz prijepisa Vinodolskoga zakona s adekvatnima u Ruskoj pravdi, u Zakonu se mogu naći i rudimenti praslavenskih pravnih naziva i formula (Katičić 1993).