Otok Ilovik

       Otoci Ilovik i Sv. Petar sve do nedavnog vremena spominjali su se pod zajedničkim imenom, prvo kao Neumae Insulae (neuma na grčkom znači „znak“), a od 13. stoljeća kao Sanctus Petrus de Nimbis ili u kasnijoj, mletačkoj verziji San Pietro dei Nembi.

Hrvatski naziv za veći otok bio je prvo Tovarnjak (odatle talijanski naziv Asinello), da bi se konačno nazvao Ilovik (prema vrsti zemlje), a manji otok bio je i ostao Sv. Petar. Otoci su smješteni jedan nasuprot drugoga i zatvaraju dug (2,5 km) i uzak (do 300 m) kanal, izvrsno prirodno sidrište koje od pamtivijeka pa sve do danas služi kao sklonište brodovima u slučaju nevremena.

Najjužniji nastanjeni otok lošinjskog otočja, s istoimenim ribarskim mjestom, gdje danas živi oko 170 stanovnika. Prvi hrvatski doseljenici dolaze na otok krajem 18. st iz Velog Lošinja i od tada se razvija današnje mjesto Ilovik. Mještani Ilovika se bave vinogradarstvom i povrtlarstvom što im omogućuje velik broj bunara koji napajaju ovu zemlju vodom, te ribarstvom, ovčarstvom i turizmom.

         Položaj Ilovika je vrlo lijep, smješten je u manjoj uvali, koju sa sjeverne strane štiti nenaseljeni otočić Sv. Petar na kome je groblje mještana Ilovika. Obala je sa svih strana lako pristupačna, s mnogo pitomih uvala. Najveća uvala s pješčanom plažom je Paržine na jugoistočnoj strani otoka.

Između dva otoka proteže se dobro zaštićen kanal dužine 2,5 km i širine oko 300 m koji služi kao luka mjesnim ribarima kao i brojnim nautičarima koji ovamo dolaze da bi uživali u netaknutoj prirodi. Njegov akvatorij prirodno je zaštićen od svih vjetrova, osim donekle od juga, te može pružiti siguran boravak jahtama i manjim brodovima.

       Otok Ilovik obrastao je zimzelenom mediteranskom vegetacijom u kojoj se ističe crnika, a mjestimično ima i šumica alepskog bora. Za Ilovik se kaže da je otok cvijeća, jer gotovo oko svake kuće cvatu oleandri, palme, ruže i drugo cvijeće, a specifičnost ovog otoka su visoka stabla eukaliptusa. Zbog vrlo dobrog pomorsko-prometnog položaja, već od davnina, Ilovački se kanal koristi za sidrenje pa na otocima nailazimo na tragove različitih povijesnih razdoblja.

         Najstariji tragovi naseobina potječu od ilirskog plemena Liburna. Otoci su bogati rimskim nalazima. Nailazimo na ostatke zidova, numizmatičke primjerke, sarkofag, a u blizini je i podmorsko arheološko nalazište.
Zidovi koji opasuju današnje groblje potječu iz 11. stoljeća. Na tom je mjestu tada sagrađen benediktinski samostan, a vjerojatno je prije toga bila bizantska utvrda.

Na otoku se nalazi trgovina, pošta, pekarnica, slastičarnica, te više ugostiteljskih objekata.
Linijskim brodom Ilovik je svakodnevno povezan sa Malim Lošinjem, a brzom brodskom linijom s Rijekom. Tijekom ljeta iz Malog i Velog Lošinja kreću izletnički brodovi za Ilovik.

Sveti Petar je otok u Ilovičkim vratima (Jadransko more) i zatvara ih s istočne strane. Pruža se u pravcu zapadsjeverozapad – istokjugoistok. Sjeverno od Svetog Petra se nalazi otok Kozjak i Lošinj, a južno se nalazi otok Ilovik i samo mjesto Ilovik. Ploveći dalje prema sjeveru bi se došlo do otoka Orjula, Velih i Malih. Najviši vrh iznosi 62 m. Najistočnija točka je rt Južna Glavina.

Na otoku se nalaze ostaci benediktinskog samostana, koji je pripadao nekadašnjoj opatiji na otoku Susku. Na tom mjestu se danas nalazi groblje gdje Ilovičani pokapaju svoje mrtve.

U povijesti je Sveti Petar služio i kao karantena na putu prema Veneciji, iz tog doba su vidljivi i brodski vezovi, te ostaci upravne zgrade koja je danas u privatnom vlasništvu.

Otok je gotovo ne nastanjen (osim u izletničke svrhe), a zemljište većinom pripada stanovnicima Ilovika, koji su ga ranije obrađivali, a danas ga koriste većinom za ispašu ovaca.