Draguć

          Draguć je naselje u Istri u općini Cerovlje,  koje je nastalo oko srednjovjekovnog kaštela istog imena. Postojao je i stariji Draguć, oko 2 km istočno, na vrhu najvišeg brda u ovom dijelu Istre. To se brdo zove Stari Draguć i istraživanja su pokazala da se radi o brončanodobnoj ilirskoj gradini.

Da bi doživjeli i osjetili bilo Draguća preporučujemo posjet unutrašnjosti barem jedne od četiri dragućske crkve. U glavnoj kamenitoj ulici koja vodi prema glavnom trgu, dominiraju barokne i klasicističke građevine, uključujući i kuću kapetana Draguća.

Glavna ulica završava na prostranom trgu kojim dominira zvonik župne crkve, sagrađen 1844. godine. Župna crkva Svetog Križa potječe iz 15. stoljeća, ali je kasnije više puta renovirana. Oprema crkve potječe uglavnom iz 19. stoljeća, a pažnje vrijedna je oltarna slika naslikana od strane Veneria Trevisana (1797-1871.), slikara iz Vodnjana, aktivnog u Istri sredinom 19. stoljeća, čiji se brojna djela mogu pronaći diljem Istre (Vodnjan, Pazin, Rovinj, Marčana, Krnica, Hreljići, Kanfanar). Prema najnovijim istraživanjima, upravo na platou na kojem se danas nalazi župna crkva Svetog Križa treba tražiti ostatke nekadašnjeg kaštela

Harmonične fasade 19. stoljeća dopunjuju ogromna ladonja ispod kojih se nalazi stari kameni stol, simbol nekadašnje gradske vlasti, te zanimljiva fontana iz 1888. godine. Na jugozapadnom dijelu trga nalazi se prekrasan panoramski pogled na Grimaldu i jezero Butonigu, a dojam naglašava renesansna kula sagrađena u 15. stoljeću od strane venecijanskog providura Francesca Basadonne i danas popularni vidikovac. U zidu uz stepenice ugrađen je grb Basadonne, a ispod njega je posveta kojom je dragućka općina ovjekovječila svoju zahvalnost tom graditelju obrambenih zidina.  S desne strane stepenica ugrađen je reljef lava svetog Marka, simbol Venecije.

          Grobljanska crkva Svetog Elizeja najstarija je crkva u mjestu. Građena je kamenjem različite boje koje je planski posloženo u dekorativne slojeve, što je jedinstveni slučaj u Istri, a upućuje na duboku starinu i na bizantske utjecaje, baš kao i svetac kome je posvećena. Unutrašnjost crkve ukrašena je romaničkim zidnim slikama s kraja 13. stoljeća, a rad su nepoznatog majstora. Kao i velika većina oslikanih crkvica u Istri i ova je u 16. stoljeću morala biti usklađena s odlukama crkvenog koncila te su zidovi premazani slojem bijele boje, a freske sakrivene. Otkrivene su tek 1947. godine i restaurirane u razdoblju od 1986. do 1988. Tijekom radova na restauraciji fresaka otkriveno je da se ispod njih nalazi još jedan stariji sloj slika te da je postolje oltara zapravo starorimski spomenik.

          Crkva svete Krunice ili Gospa od Ružara sagrađena je 1641. godine na mjestu starije crkve. U njoj je danas pohranjena prava mala riznica umjetnina koja se sastoji od oltarnih slika i pet lijepo sačuvanih drvenih oltara koji su nekad bili u upotrebi u dragućkim crkvama. Među njima se nalazi i oltar danas nepostojeće crkve svetog Silvestra na Starom Draguću.

Kroz slikoviti dragućski sotoportik izlazimo na drugi kraj Draguća do crkve Svetog Roka gdje je nekada bio ulaz u grad a ova crkvica ga je trebala zaštititi od kuge i kolere.

          Najpoznatiji godišnji događaj u Draguću  je Međunarodni susret svirača bajsa – Z bajson u Draguć koji se održava treće nedjelje u lipnju.

Povijest

       Draguć se spominje 1102. godine u darovnici istarskog markgrofa Ulricha akvilejskim patrijarsima. Kasnije je, kao dio buduće Pazinske knežije, pripadao Goričkim grofovima i 1374. je, zajedno s cijelom Knežijom, prema nasljednom ugovoru pripao austrijskoj kući, odnosno Habsburgovcima.

Kao mjesto na granici njihovog posjeda, bilo je često meta napada, pa su ga Turci (1483. i 1511.), Venecijanci (1421., 1508. i 1511.) i drugi napadali i palili. Konačno je 1523. godine pripao Veneciji. Gradić je također bio napadnut od strane Uskoka, Austrijanaca i Hrvata predvođenih Wolfganfom Frankopanom (1616). Ratovi su uništili mnogo toga u Draguću, a epidemije kuge i koleri su dodatno oslabile stanovništvo.

U srednjovjekovnom Draguću, laičke udruge, zvane bratovštine, imale su važnu ulogu u životu grada.  Glavnu riječ u svjetovnim stvarima imao je izabrani župan, dok je u crkvenim stvarima farman – župnik vodio glavnu riječ, a često je preuzimao ulogu notara i pisao glagoljicom.

          Dragućki glagoljski brevijar iz 1407. godine, ukrašen šarenim inicijalima i koji je bio u upotrebi u crkvi svetog Križa u Draguću, danas se čuva u arhivu HAZU-a u Zagrebu.